Što je atribut i kako ga brzo savladati? - Ekspresni vodič

Atribut u hrvatskom jeziku zapravo je jedan od onih pojmova koji tiho, ali sigurno, obogaćuje svaku rečenicu. Ukratko, to je nesamostalni dio rečenice koji opisuje imensku riječ uz koju stoji, dodajući joj dodatna svojstva ili odrednice.

Atribut može stajati uz svaku imensku riječ i njegova je glavna uloga da tu riječ pobliže odredi po nekom svojstvu.

U hrvatskoj gramatičkoj tradiciji razlikujemo sročne i nesročne atribute. Sročni se slažu s imenskom riječi u rodu, broju i padežu.

Školska gramatika kaže da atribut daje jeziku preciznost i izražajnost. Govornici tako mogu jasnije i slikovitije iznijeti svoje misli.

Pojam atributa se razvijao kroz povijest hrvatskih gramatika. Definicije su se mijenjale, ali temeljna funkcija ostaje – pobliže određivanje imenske riječi u standardnom jeziku.

Uloga atributa u hrvatskoj gramatici

Atribut je nesamostalni, sekundarni član rečeničnog ustrojstva. Njegova osnovna funkcija je pobliže određivanje imenskih riječi i preciziranje njihova značenja.

U hrvatskoj gramatici, atributi omogućuju detaljnije izražavanje. Imenici dodaju informacije o svojstvu, pripadnosti ili nekom drugom obilježju.

Atribute dijelimo na sročne i nesročne. Sročni se slažu s imenicom u rodu, broju i padežu, dok nesročni ne pokazuju sročnost.

Prema vrsti riječi, sročni atributi najčešće su:

• pridjevi (crvena ruža)
• zamjenice (moja kuća)
• brojevi (prva nagrada)

Nesročni atributi mogu biti:

• imenice u kosom padežu (kuća od kamena)
• prijedložni izrazi (čovjek iz grada)
• prilozi (kava ovdje)

Atribut u hrvatskom jeziku ima priličnu fleksibilnost u pogledu reda riječi. Najčešće stoji ispred imenice koju određuje, ali ponekad ga nađeš i iza nje, ovisno o stilu ili želji da nešto posebno naglasiš.

Pomoću atributa govornici mogu izraziti različite stupnjeve svojstava i preciznije opisati pojmove. To stvarno zna biti korisno kad želiš izbjeći nejasnoće.

Vrste atributa

Atributi u hrvatskoj gramatici služe da pobliže odrede imenice. Mogu se pojaviti u raznim oblicima, opisujući svojstva, pripadnost ili količinu.

Primarni atributi

Primarni atributi najčešće su pridjevi koji se slažu s imenicom u rodu, broju i padežu. Ova vrsta atributa izravno opisuje imenicu i daje joj dodatno značenje.

Na primjer: pametna djevojka, visoki stol, zelena livada. Pridjevi kao primarni atributi mogu biti opisni (stari grad), gradivni (drveni stol) ili posvojni (Markov auto).

Posvojne zamjenice također služe kao primarni atributi i označavaju pripadnost: moja knjiga, tvoj pas, njihova kuća.

One se uvijek slažu s imenicom u rodu, broju i padežu, pokazujući tko je vlasnik ili kome nešto pripada.

Sekundarni atributi

Sekundarni atributi najčešće se pojavljuju kao imenice u genitivu, dativu ili instrumentalu. Za razliku od primarnih, oni se ne slažu s imenicom u rodu, broju i padežu.

Genitiv je najčešći padež sekundarnih atributa:

• genitiv pripadnosti: kuća moga djeda
• genitiv svojstva: čovjek visoka rasta
• genitiv sadržaja: šalica čaja

Drugi padeži također mogu tvoriti sekundarne atribute:

• dativ: pismo prijatelju
• instrumental: kuća s vrtom

Sekundarni atributi često označavaju količinu (kilogram jabuka). Koristimo ih i za preciziranje imenice i stvaranje složenijih izraza.

Višestruki atributi

Višestruki atributi nastaju kad se više atributa veže uz jednu imenicu. Mogu biti istovrsni (svi primarni ili svi sekundarni) ili raznovrsni (kombinacija primarnih i sekundarnih).

Primjeri istovrsnih višestrukih atributa:

• moja nova crvena majica (tri pridjevna atributa)
• sin moje sestre iz Splita (dva imenička atributa)

Primjeri raznovrsnih višestrukih atributa:

• nova kuća moga brata (pridjevni i imenički atribut)
• pet velikih stabala (količina i pridjev kao atributi)

Redoslijed višestrukih atributa nije baš proizvoljan. Obično posvojni atributi dolaze ispred opisnih, a količinski ispred svih ostalih.

Tako lakše opisujemo imenicu i izbjegavamo zbrku u značenju složenih izraza.

Položaj i slaganje atributa u rečenici

Atribut u hrvatskoj gramatici ima svoje mjesto u rečenici. Najčešće ga stavljamo ispred imenice koju određuje, što je prilično tipično za hrvatski jezik.

Kada koristiš pridjev kao atribut, on prirodno dolazi prije imenice (npr. dobar savjet, plava haljina, veliki grad).

Sročnost je važno obilježje atributa. Atribut se mora slagati s imenicom u rodu, broju i padežu.

Primjer: pametna učenica – ovdje je sve u ženskom rodu jednine, nominativu, baš kao i imenica.

Kada u rečenici imaš više atributa uz istu imenicu, obično ih nižeš određenim redoslijedom. Prvo dolaze pokazne zamjenice, zatim posvojni atributi, pa opisni pridjevi.

Primjer: ovaj moj novi automobil.

U hrvatskom jeziku, atribut može stajati i iza imenice. To je rjeđe i češće se koristi u književnosti ili kad želiš nešto posebno naglasiti.

Na primjer: čovjek dobra srca umjesto dobra srca čovjek.

Atribut i imenica pišu se odvojeno, osim ako ne tvore polusloženicu. Između njih ne stavljaš zarez, osim ako je atribut naknadno dodan.

Ponekad položaj atributa utječe i na položaj zanaglasnica u rečenici. Ako uz subjekt stoji atribut, zanaglasnica može završiti iza dijela predikata: Lukava vještica zarobila je Ivicu.

Atribut u odnosu na druge rečenične članove

Atribut zauzima posebno mjesto među rečeničnim dijelovima jer je jedini nesamostalni član koji pobliže određuje imenice. Za razliku od subjekta, predikata i objekta, atribut ne može stajati samostalno u rečenici.

Razlika između atributa i apozicije

Atribut i apozicija igraju slične uloge u rečenici, ali nisu baš ista stvar. Atribut opisuje neko svojstvo imenice (kakva je?), dok apozicija zapravo daje drugi naziv toj imenici (koja je?).

Primjeri:

• Crvena ruža (atribut opisuje svojstvo)
• Rijeka Sava (apozicija daje drugi naziv)

Još nešto bitno: atribut može biti pridjev, zamjenica, broj ili padežni izraz, ali apozicija je uvijek imenica. Oboje su nesamostalni članovi rečenice, što znači da sami ne mogu funkcionirati u rečenici.

Odnos atributa prema subjektu i predikatu

Atribut se najčešće veže uz imenice, koje u rečenici mogu imati različite uloge. Kad se atribut nađe uz imenicu u ulozi subjekta, on detaljnije opisuje tko vrši radnju, ali ne postaje sam subjekt.

Marljivi učenici (atribut + subjekt) pišu zadaću.

Atribut ne ulazi u izravnu vezu s predikatom jer pripada imenskom dijelu rečenice. Ipak, kad se nađe uz imenicu u imenskom predikatu, malo utječe na značenje cijelog predikata.

Kuća je velika. (pridjev kao dio imenskog predikata)

Atribut se može vezati i uz imenice koje su objekt ili priložna oznaka. Tako dodatno obogaćuje značenje tih dijelova rečenice, ali ne mijenja njihovu osnovnu funkciju.

Pravopisna i gramatička pravila kod upotrebe atributa

Atribut u hrvatskom jeziku služi da pobliže odredi imenicu. Može biti sročan (pridjev koji se slaže s imenicom u rodu, broju i padežu) ili nesročan (imenica koja dodatno određuje drugu imenicu).

Važno je kod sročnih atributa paziti na slaganje s imenicom. Pridjev mora biti u istom rodu, broju i padežu kao imenica koju opisuje. Na primjer: "crvena ruža", "zeleno polje", "visoki toranj".

Nesročni atributi najčešće dolaze kao imenica u genitivu. Institut za hrvatski jezik kaže da genitiv svojstva mora imati svoj atribut. Ispravno je "čovjek duge kose", a ne "čovjek kose".

Položaj atributa u rečenici stvarno je važan. U standardnom jeziku, opisni atributi obično dolaze ispred imenice, dok se odnosni mogu naći i iza nje.

Pravopis nalaže da se između atributa i imenice ne stavlja zarez, osim ako se atribut naknadno dodaje. Primjer: "Kupio sam novi, crveni automobil" (dva atributa) nasuprot "Kupio sam novi automobil, crveni" (naknadni atribut).

Jezični savjetnici stalno upozoravaju na česte greške kod upotrebe atributa, pogotovo kad se prevodi s drugih jezika. Treba izbjegavati konstrukcije poput "zlatni sat" umjesto ispravnog "zlatni sat".

Redoslijed više atributa uz imenicu ima svoja pravila. Prvo idu opisni, zatim gradivni, pa posvojni atributi. Primjer: "velika drvena bakina kuća".

Specifičnosti upotrebe atributa u svakodnevnom i stručnom jeziku

Atributi u hrvatskom jeziku mijenjaju ulogu ovisno o kontekstu. U svakodnevnom govoru obično su jednostavniji i više ležerni, dok u stručnom jeziku postaju precizniji i ponekad kompliciraniji.

Atributi u govornom jeziku

U svakodnevnom govoru ljudi koriste atribute spontano, često bez razmišljanja o pravilima. Služe da brzo i jasno opišemo pojmove, bez puno filozofije.

"Ona plava majica" ili "onaj visoki dečko" primjeri su jednostavnih atributa koje stalno čujemo. U neformalnom govoru često koristimo pokazne zamjenice kao atribute: "ovaj čovjek", "taj problem".

Kolokvijalni jezik voli i atribute koji ne bi prošli u službenom pisanju, tipa "ekstra dobar", "totalno lud" ili "ful zanimljiv". Takvi atributi često daju govoru više živosti i izražajnosti.

U razgovornom jeziku prevladavaju sročni atributi nad nesročnima, što čini govor tečnijim i pogodnim za brzu komunikaciju.

Stil i atributi u pisanju

U pisanom jeziku, posebno u stručnim tekstovima, atributi su zaista moćan alat za jasnoću i preciznost. Dobar izbor atributa može potpuno promijeniti kako čitatelj razumije tekst.

Stručni tekstovi često sadrže nesročne atribute kao što su "knjiga za čitanje" ili "student ekonomije". Takvi atributi pomažu da pojmovi budu jasnije definirani i lakše prepoznatljivi.

U književnosti, atributi donose slikovitost i emociju. Nekad su baš oni ti koji ostave najjači dojam ili stvore posebnu atmosferu.

Formalno pisanje traži dozu promišljenosti kad biramo atribute. Ako ih ima previše, tekst može djelovati zagušeno, a premalo atributa ostavlja dojam površnosti.