Infinitiv - Apsolutno SVE što trebate znati (Vodič)

Infinitiv je poput polazne točke svakog putovanja kroz hrvatsku gramatiku — jednostavan, ali ključan za razumijevanje kako glagoli dišu i žive u jeziku. On je osnovni, neosobni oblik glagola koji označava radnju bez određivanja tko je izvodi ili kada se događa.

U svakodnevnim rečenicama, infinitiv se pojavljuje češće nego što se misli: u uputama, planovima, pa čak i u poslovicama koje svi znaju napamet. Upravo zato njegovo razumijevanje otvara vrata jasnijem izražavanju i pravilnijem pisanju.

Kroz nastavak teksta otkriva se kako se infinitiv tvori, gdje se koristi i po čemu se razlikuje od drugih glagolskih oblika. Tko jednom shvati njegovu logiku, lakše gradi rečenice i prepoznaje ritam jezika u svakoj situaciji.

Tvorba infinitiva

Infinitiv u hrvatskom jeziku nastaje dodavanjem nastavka -ti ili -ći na infinitivnu osnovu glagola. Ta osnova obično dolazi od prezentskog oblika, ali kod nekih glagola može doći do manjih promjena u korijenu, posebno kod nepravilnih glagola.

Najčešći nastavak je -ti, kao u riječima pisati, misliti ili raditi. Kod glagola čiji se korijen završava na k ili g, dolazi do glasovne promjene: k + t → ć i g + t → ć. Tako nastaju oblici poput peći ili vući.

Infinitiv se ne mijenja po licima ni brojevima. On samo označava radnju, stanje ili zbivanje, bez vremenskog određenja. Zbog toga se naziva neodređeni glagolski oblik.

U rečenici, infinitiv često dolazi uz glagole poput morati, htjeti, moći ili trebati. Primjer: Ona želi učiti. — glagol želi traži dopunu u obliku infinitiva učiti.

Upotreba infinitiva u rečenici

Infinitiv se u hrvatskom jeziku često koristi kao dopuna drugim glagolima. Pomaže da rečenica bude potpunija i jasnija. Na primjer: Ona želi učiti ili On voli čitati.

Neki glagoli gotovo uvijek traže infinitiv uz sebe. To su glagoli poput morati, moći, trebati i hteti. Oni izražavaju potrebu, mogućnost ili namjeru.

Infinitiv se koristi i za izražavanje svrhe. U rečenicama poput Došao je pomoći ili Otišla je kupiti kruh, on pokazuje razlog zbog kojeg se radnja događa.

U nekim slučajevima infinitiv može stajati i samostalno, primjerice u uputama ili naredbama: Čuvati na hladnom mjestu ili Ne dirati staklo. Takve rečenice zvuče jednostavno i izravno.

U govoru se često čuje i skraćeni oblik infinitiva, primjerice radit, učit, pjevat. Iako je to uobičajeno u razgovoru, u pisanju se koristi puni oblik s nastavkom -ti ili -ći.

Infinitiv u odnosu na druge glagolske oblike

Infinitiv se razlikuje od drugih glagolskih oblika po tome što ne pokazuje tko izvodi radnju ni kada se ona događa. On je neosobni oblik i ne mijenja se prema licu, broju ili vremenu. Zbog toga se često opisuje kao osnovni ili rječnički oblik glagola.

Za razliku od prezenta, perfekta ili futura, infinitiv ne izražava vrijeme. Dok rečenica „Pišem pismo“ pokazuje sadašnju radnju, oblik „pisati“ samo označava samu radnju bez vremenskog okvira.

Usporedba osnovnih značajki može se prikazati jednostavno:

Infinitiv se često pojavljuje uz druge glagole, posebno uz modalne glagole poput morati, htjeti i moći – npr. morati učiti, moći pomoći. U tim slučajevima on dopunjuje značenje glavnog glagola.

Za razliku od participa i glagolskih priloga, koji izražavaju okolnosti ili završenu radnju, infinitiv ostaje neutralan i jednostavan. Upravo ta jednostavnost čini ga temeljom za građenje svih drugih oblika u hrvatskoj gramatici.

Najčešći glagoli s infinitivom

U hrvatskom jeziku mnogi glagoli traže infinitiv da bi izrazili značenje radnje, svrhe ili mogućnosti. Neki od njih pokazuju obvezu, drugi početak ili završetak radnje, a treći jednostavno dopunjuju značenje glavnog glagola.

Modalni glagoli: morati, moći, trebati, hteti

Modalni glagoli gotovo uvijek dolaze uz infinitiv. Oni određuju stav govornika prema radnji — obvezu, mogućnost, potrebu ili želju.

Primjeri:

• Morati učiti – izražava obvezu.
• Moći raditi – pokazuje mogućnost.
• Trebati spavati – označava potrebu.
• Hteti pomoći – izražava volju ili namjeru.

Ovi glagoli sami po sebi nemaju potpuno značenje bez infinitiva. Rečenica „On mora” ostavlja pitanje što mora? Tek s infinitivom postaje potpuna.
U govoru se često koristi i skraćeni oblik, primjerice „moram ić” umjesto „moram ići”. Takva upotreba je uobičajena u razgovornom jeziku, ali u pisanju se preporučuje puni oblik.

Modalni glagoli pomažu u izražavanju osobnog stava, što ih čini čestim u svakodnevnim rečenicama, uputama i planovima. Oni su temelj za izražavanje namjere i kontrole nad radnjom.

Fazni glagoli i infinitiv

Fazni glagoli označavaju početak, trajanje ili završetak radnje. Najčešći su početi, nastaviti i prestati.

Primjeri:

• Početi učiti – radnja započinje.
• Nastaviti čitati – radnja se nastavlja.
• Prestati pušiti – radnja završava.

Ovi glagoli ne mogu stajati sami jer njihovo značenje ovisi o infinitivu koji slijedi. Rečenica „Ona je počela” traži nastavak da bi imala smisla.
Zanimljivo je da se u svakodnevnom govoru često koristi i konstrukcija s glagolskim prilogom sadašnjim („počela je plačući”), ali infinitiv ostaje češći i jednostavniji izbor.

Fazni glagoli pomažu govorniku da jasno izrazi fazu radnje, što je korisno u pripovijedanju, opisima i u svakodnevnom izražavanju promjena ili navika.

Ostali glagoli koji traže infinitiv

Osim modalnih i faznih, postoji niz drugih glagola koji se prirodno povezuju s infinitivom. To su glagoli poput voljeti, mrziti, znati, naučiti i pokušati.

Primjeri:

• Voli čitati knjige.
• Mrzi čekati u redu.
• Zna plivati.
• Pokušava riješiti zadatak.

Ovi glagoli izražavaju sklonost, sposobnost ili pokušaj, a infinitiv dopunjuje njihovo značenje.
Kod nekih glagola, poput naučiti, infinitiv označava cilj radnje („naučiti voziti bicikl”). Kod drugih, poput znati, on označava već stečenu vještinu.

U jeziku su ovakve konstrukcije vrlo česte jer omogućuju jednostavno i jasno izražavanje misli bez potrebe za složenim rečenicama. Infinitiv u tim slučajevima daje rečenici preciznost i ritam, što ga čini neizostavnim dijelom svakodnevnog izražavanja.