Komparativ u hrvatskom jeziku: pravila, primjeri i upotreba

Svaki jezik ima svoj način usporedbe, ali hrvatski to radi s posebnom jasnoćom i pravilima koja otkrivaju njegovu strukturu. Kada se govori o tome tko je brži, pametniji ili bolji, koristi se komparativ – drugi stupanj pridjeva kojim se izražava usporedba između dviju osobina.

Ovaj gramatički oblik nije samo pravilo iz udžbenika. On pokazuje kako se misli oblikuju u jeziku i koliko nijansi može imati jednostavna usporedba. Tko razumije komparativ, razumije i kako hrvatski jezik gradi značenje kroz sitne, ali važne promjene u riječi.

U nastavku se otkriva što komparativ zapravo znači, kako se tvori i zašto pravilna upotreba čini govor i pisanje točnijim, prirodnijim i bogatijim.

Definicija i značenje komparativa

Komparativ je drugi stupanj usporedbe pridjeva i priloga. Njime se pokazuje da neko svojstvo postoji u većoj mjeri kod jedne osobe, predmeta ili pojave nego kod druge. Na primjer: Marko je viši od Petra.

Riječ komparativ potječe od latinskog izraza comparativus, što znači „usporedni“ ili „poredbeni“. Ta etimologija jasno pokazuje osnovnu funkciju komparativa – uspoređivanje.

U hrvatskom jeziku komparativ se tvori dodavanjem posebnih nastavaka. Najčešći su:

Neki pridjevi imaju nepravilne oblike, poput dobar → bolji ili zao → gori. Ti oblici potječu iz starijih jezičnih slojeva i često se uče napamet.

Osim gramatičke funkcije, komparativ može imati i značenje pojačavanja. U tom slučaju ne uspoređuje se ništa konkretno, nego se samo izražava da je nešto „prilično“ ili „dosta“ izraženo, kao u primjerima bolja trgovina ili bogatiji ljudi.

Komparativ se tako koristi i u svakodnevnom govoru i u pisanju, jer pomaže da se preciznije izrazi razlika, nijansa ili stupanj neke osobine.

Stupnjevi usporedbe pridjeva

U hrvatskom jeziku stupnjevi usporedbe pridjeva pokazuju koliko je neka osobina izražena. Postoje tri osnovna stupnja: pozitiv, komparativ i superlativ. Koriste se kad želimo usporediti osobine osoba, predmeta ili pojava.

Pozitiv je osnovni oblik pridjeva. On samo opisuje osobinu bez usporedbe, primjerice: visok čovjek, brza vožnja.

Komparativ označuje veću mjeru iste osobine. Tvorimo ga dodavanjem nastavaka -iji, -ji, -ši na osnovni oblik pridjeva:

• visok → viši
• pametan → pametniji
• jak → jači

Kod nekih pridjeva dolazi do glasovnih promjena, poput jotacije (ljut → ljući) ili kraćenja (lijep → ljepši).

Superlativ izražava najviši stupanj osobine. Tvori se dodavanjem prefiksa naj- ispred komparativa:

• najviši, najpametniji, najjači.
  Ako komparativ počinje slovom j, u superlativu se pišu dva j (npr. najjači).

Neki pridjevi imaju nepravilne oblike koji se ne tvore po pravilima:

Stupnjevanje se može primijeniti i na priloge načina, primjerice: brzo – brže – najbrže.

Tvorba i pravila za komparativ

Komparativ pokazuje da netko ili nešto ima više ili manje neke osobine u usporedbi s drugima. Koristi se kada želimo usporediti dva predmeta, osobe ili pojave. Na primjer, rečenica Ivan je stariji od Marka jasno pokazuje razliku u dobi.

Najčešće se komparativ tvori dodavanjem nastavaka -i, -iji, -ji ili -ši na osnovu pridjeva. Odabir nastavka ovisi o završetku osnovnog oblika i glasovnim promjenama u riječi.

Neki pridjevi imaju nepravilne oblike koji se ne tvore pravilnim dodavanjem nastavaka. Na primjer: dobar → bolji, zao → gori, mali → manji. Ti se oblici moraju naučiti napamet jer ne slijede uobičajena pravila.

Komparativ se, kao i osnovni oblik pridjeva, sklanja po rodu, broju i padežu. Dakle, u rečenici Ona je pametnija od njega riječ pametnija mijenja se prema spolu i padežu osobe o kojoj se govori.

Kada se želi izraziti najviši stupanj osobine, komparativu se doda prefiks naj-, čime nastaje superlativ, primjerice najstariji ili najnoviji.

Upotreba komparativa u rečenici

Komparativ u hrvatskom jeziku koristi se za izražavanje razlike u stupnju neke osobine. Njime se uspoređuju ljudi, predmeti ili pojave, a značenje ovisi o kontekstu i sintaktičkoj ulozi u rečenici.

Sintaktička funkcija komparativa

Komparativ u rečenici najčešće ima ulogu pridjevskog ili priložnog dijela. Kada opisuje imenicu, ponaša se kao pridjev i slaže se s njom u rodu, broju i padežu. U drugim slučajevima može djelovati kao prilog koji pojašnjava glagol, npr. On trči brže od Marka.

Često se u rečenici pojavljuje s veznikom „nego“ ili „od“, koji uvode drugi član usporedbe. Primjeri: Ana je mlađa od Ivane. ili Ovaj model je bolji nego prošli.
U složenijim rečenicama komparativ može imati usporednu rečenicu: Auto je skuplji nego što sam mislio.

U govoru se komparativ ponekad koristi i bez izričite usporedbe, kada označuje pojačano svojstvo: Vrijeme je toplije. U tom slučaju govori se o apsolutnom komparativu jer ne uspoređuje, nego pojačava osobinu.

Primjeri upotrebe komparativa

Komparativ se javlja u mnogim svakodnevnim izrazima. Primjeri pomažu razumjeti kako se značenje mijenja ovisno o kontekstu:

U rečenicama se komparativ može odnositi na osobine, količine ili intenzitet. On čini govor preciznijim i omogućuje izražavanje nijansi razlike.
Na primjer, rečenica Ona je ljepša od sestre jasno pokazuje usporedbu dviju osoba prema istoj osobini.

Usporedba osoba i predmeta

Kod usporedbe osoba i predmeta komparativ naglašava razliku u stupnju između uspoređivanih elemenata. Najčešće se koristi s prijedlogom „od“: Marko je viši od Luke.
U neformalnom govoru ponekad se koristi i „nego“, osobito nakon negacije: Nije brži nego pametniji.

Kod usporedbe predmeta komparativ pomaže istaknuti razliku u kvaliteti, cijeni ili starosti. Na primjer, noviji modeli automobila često su ekonomičniji i sigurniji od starih.
Takve rečenice pokazuju kako komparativ nije samo gramatička forma, nego alat za točno opisivanje stvarnosti.

U jeziku se komparativ koristi i u prenesenom značenju, primjerice: Ovo rješenje je bolji izbor. Time se ne uspoređuju konkretni predmeti, nego mogućnosti ili odluke.

Deklinacija i gramatičke kategorije komparativa

Komparativi u hrvatskom jeziku ponašaju se kao pridjevi po deklinaciji. To znači da se mijenjaju po rodu, broju i padežu, baš kao i osnovni (pozitivni) oblici pridjeva.

U jednini i množini komparativ ima iste završetke kao pridjevi koji se sklanjaju po pridjevno-zamjeničnoj sklonidbi. Na primjer: ljepši – ljepšeg – ljepšem – ljepšega – ljepšim – ljepšima.

Komparativ se koristi i u ženskom i srednjem rodu, s odgovarajućim nastavcima (ljepša, ljepše). U množini svi rodovi dijele iste nastavke, što olakšava upotrebu u rečenici.

Zanimljivo je da se superlativ tvori jednostavnim dodavanjem prefiksa naj- na komparativ (npr. veći – najveći), ali zadržava istu deklinaciju. Dakle, oblici poput najljepšeg ili najvišima pokazuju iste gramatičke kategorije kao i njihovi komparativni parovi.

U svakodnevnom govoru komparativi i njihovi oblici u padežima (komparativima, komparative) često se koriste za izražavanje usporedbe, ali i za ublažavanje značenja — primjerice u rečenicama poput On je malo bolji od mene.