Kondicional u hrvatskom jeziku – vodič i primjeri

Kondicional u hrvatskom jeziku je kao vožnja jadranskom magistralom – stalno ga srećemo, ali često nam zadaje glavobolje. Kondicional služi za izražavanje uvjeta ili mogućnosti, pa je zapravo neizostavan dio svakodnevnog izražavanja i kad treba reći nešto malo složenije.

Kada netko kaže „bih otišao“ ili „bismo htjeli,“ obično ne razmišlja previše o pravilima. Kako zapravo nastaje kondicional i u kojim ga situacijama koristimo? Zašto ga profesori još uvijek toliko ističu?

Vrste kondicionala u hrvatskoj gramatici

Kondicionali daju rečenicama poseban štih – uvode želju, mogućnost ili neku nerealiziranu radnju. Prvi i drugi kondicional razlikuju se po strukturi i smislu, a svaki ima svoje nijanse.

Prvi kondicional

Prvi kondicional, poznat kao sadašnji kondicional, koristiš kad želiš izraziti uvjet, želju ili plan koji se možda može ostvariti. Najčešće ga čujemo u svakodnevnim razgovorima, recimo: "Da imam vremena, išao bih na more."

Gradiš ga tako da uzmeš nenaglašeni aorist glagola "biti" (bih, bi, bi, bismo, biste, bi) i dodaš glagolski pridjev radnog glavnog glagola. Evo kako to izgleda u tablici:

Prvi kondicional govori o nečemu što se još nije dogodilo, ali bi lako moglo.

Drugi kondicional

Drugi kondicional, ili prošli kondicional, češće se pojavljuje u starijim knjigama ili kad netko žali za propuštenim prilikama. Koristiš ga kad želiš reći što bi bilo da su okolnosti bile drukčije u prošlosti. Na primjer: "Da sam znao, bio bih stigao ranije."

Za ovu konstrukciju koristiš prvi kondicional pomoćnog glagola "biti" i glagolski pridjev radnog glavnog glagola. Dakle, "bih bio došao" ili "bila bih vidjela". Ovaj oblik jasno pokazuje da se radi o nečemu što se više ne može promijeniti.

Drugi kondicional često vuče na emocije – koristiš ga kad razmišljaš o onome što je moglo biti, ali nije.

Upotreba kondicionala u pogodbene rečenice

Kondicional daje posebnu boju pogodbenim rečenicama. Kad želiš pričati o mogućim, nestvarnim ili zamišljenim situacijama, kondicional je tvoj alat. Često čuješ: “Da sam znao, ne bih toliko čekao…” – tipično iz svakodnevice.

U pogodbene rečenice ulaze kondicional I. i kondicional II. Prvi koristiš za moguće situacije koje se još nisu dogodile (npr. Da ima više vremena, išao bi na izlet). Drugi kondicional stvara osjećaj neostvarivosti: “Da bi tada došao, bio bih presretan.”

Pogodbena rečenica ima dva dijela: uvjetni i posljedični. Uvjetni dio obično kreće s “da”, a posljedični s glagolom u kondicionalu. Evo primjera u tablici:

Ponekad Hrvati ubace i šalu: “Da sam rođen pod sretnijom zvijezdom, danas bih možda pio kavu na Jadranu!” Kondicional može biti ozbiljan ili šaljiv, koristiš ga u razgovoru i pisanju bez problema.

Bez kondicionala, pogodbene rečenice zvuče suho, kao sarmu bez kupusa. Možda malo pretjerujem, ali stvarno, kondicional je suputnik svih onih "što bi bilo kad bi bilo" priča.

Oblikovanje kondicionala

Kondicional u hrvatskom jeziku otkriva gramatičku čar kroz kombinaciju glagolskih oblika i palatalizacije. Svaka varijanta ima svoju strukturu, ali i zamke koje zbune i najiskusnije govornike.

Tvorba od glagolskih oblika

Kondicional I, ili sadašnji kondicional, tvoriš kombinacijom nenaglašenih oblika aorista pomoćnog glagola „biti” (bih, bi, bismo, biste, bi) i glagolskog infinitiva. Primjer: „radio bih” ili „pisali biste”. Ovaj obrazac koristiš za radnje koje bi se dogodile pod određenim uvjetima – nitko ne očekuje „kad bi krava letjela”, ali gramatika ostaje svoja.

Kondicional II, prošli kondicional, opisuje radnje koje bi se dogodile pod drugim uvjetima u prošlosti. Gradiš ga spajanjem kondicionala pomoćnog glagola „biti” (bih bio, bi bio, bismo bili, biste bili, bi bili) i glagolskog pridjeva radnog glavnog glagola. Na primjer: „bio bih učio”. Tu je uvjet još hipotetičniji, kao da pripremaš sarmu za pola razreda.

Tablica ispod prikazuje strukturu:

Palatalizacija u kondicionalu

Palatalizacija je taj jezični „začin” koji mnogi ne primijete odmah, ali kad pogriješiš, odmah osjetiš. Riječ je o promjeni suglasnika k, g, h pred e, i ili palatalnim varijantama, najčešće u č, ž, š ili j.

U kondicionalu, palatalizacija dolazi do izražaja kad spajaš infinitiv s pomoćnim glagolom. Na primjer, infinitiv „peći” u kondicionalu postaje „pekla bih”, gdje „k” prelazi u „č”. Kod glagola „moći”: „mogao bih” (muški rod), ali „mogla bih” (ženski rod), „g” se pretapa u „l”.

Palatalizacija zna biti prava zagonetka, pogotovo kod nepravilnih glagola i starijih riječi. I oni najuporniji griješe dok ne razviju osjećaj za ove promjene – često kroz slušanje starijih ili prepravljajući zadaće. Kad jednom uhvatiš tu „žicu”, kondicional ti više ne djeluje strašno.

Kondicional u odnosu na druga glagolska vremena

Kondicional u hrvatskom jeziku stoji na zanimljivom raskrižju između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Kad ga usporedimo s prezentom i perfektom, odmah postaje jasno koliko je poseban za izražavanje mogućnosti, uvjeta i želja koji nisu nužno povezani sa stvarnošću.

Povezanost s prezentom

Kondicional ima izravnu vezu s prezentom. Vrijeme sadašnje uvijek nam služi kao polazište kad želimo izraziti neki uvjet ili želju.

Primjer? "Ako dođeš, bio bih sretan." Sve kreće iz prezentnog oblika – "dođeš" – koji pokazuje mogućnost.

Onda "bio bih" otvara vrata prema onome što bi moglo biti, ali možda i neće.

U svakodnevnom govoru, prezent i kondicional često se "rukuju" u rečenicama koje izražavaju dvojbu, nadu ili sumnju.

Prezent jasno postavlja trenutak sada, dok kondicional sve to nježno naginje prema nečemu nesigurnom, neizvjesnom.

To je kao kad nekome obećate pomoć "ako stignete s posla ranije".

Jedna noga čvrsto stoji u sadašnjosti, a druga već kroči prema nekoj još-neostvarenoj želji.

Bez prezenta, kondicional zapravo gubi smisao.

Oni su par kao burek i jogurt – jedan bez drugoga jednostavno nije to to.

Kondicional i perfekt

Perfekt je glagolsko vrijeme koje koristiš kad želiš reći da je nešto završilo u prošlosti. Primjer: "Bio sam pročitao knjigu."

Kondicional, s druge strane, unosi nesigurnost ili naglašava da se nešto nije dogodilo. Rečenica "Bio bih pročitao knjigu da sam imao vremena" odmah zvuči kao žaljenje ili mogućnost, zar ne?

Kad spojiš perfekt i kondicional, najčešće dobiješ kondicional II, odnosno prošli kondicional. To je zgodan alat za situacije koje su mogle biti, ali nisu – recimo: "Da si me nazvao, bio bih došao."

Perfekt ovdje smješta radnju u prošlost. Kondicional jasno pokazuje da se to ipak nije dogodilo.

Aorist i imperfekt su danas skoro nestali iz svakodnevnog govora. Nekad su imali svoju priču uz kondicional.

Pluskvamperfekt posebno ističe radnju koja je bila prije druge prošle radnje. Buduće vrijeme, pak, uglavnom ne nosi tu nesigurnost koju kondicional ima.

Kondicional daje jeziku posebnu boju. Baš kao što paprikaš nije isti bez malo ljute paprike, kondicional daje rečenici okus mogućnosti, ponekad i gorčinu neostvarenih želja.