Pokazne zamjenice: vrste, primjeri i pravilna upotreba

Ponekad baš trebaš jasno pokazati na nešto, kao kad turist na splitskoj rivi upre prstom u „onu” palačinku koju želi. Pokazne zamjenice (ovaj, taj, onaj...) služe u jeziku da označe blizinu ili udaljenost osobe, stvari ili pojave u odnosu na govornika.

Bez točnih zamjenica, rečenice bi bile zbrkane kao red na tramvajskoj stanici u Zagrebu kad pada kiša. Kako znati kad reći „ovaj”, a kad „onaj”? Tu stvari postaju zanimljive.

Vrste pokaznih zamjenica

Pokazne zamjenice pomažu nam odrediti udaljenost ili bliskost osobe ili predmeta u hrvatskom jeziku. Izbor prave zamjenice može potpuno promijeniti značenje rečenice.

Važno je razlikovati ih ovisno o situaciji i odnosima među govornicima. Nekad je to sitnica, ali baš ona koja odlučuje hoćeš li zvučati jasno ili zbunjeno.

Pokazne zamjenice za blizinu ili udaljenost

U razgovoru, bilo za stolom ili na kavi, zamjenice poput ovaj, taj i onaj često iskaču. Korištenje određene zamjenice ovisi o tome tko govori, gdje se nalazi i koliko mu je nešto blizu ili daleko.

Ovaj koristimo za ono što je blizu govornika – zamisli da držiš krafnu i kažeš: "Ovaj kolač je najbolji!" Taj upućuje na nešto što je blizu sugovorniku: "Taj stolac kod tebe izgleda udobno."

Onaj jasno označava nešto što je daleko i od govornika i od sugovornika: "Vidiš onaj auto na kraju ceste?"

Tablica brzo prikazuje odnos zamjenica prema udaljenosti:

Ovaj sustav pomaže čak i kad nema fizičkog predmeta. Recimo, koristi se i u prenesenom značenju kada komentiramo stare priče ili događaje.

Pokazne zamjenice za osobu i predmet

Pokazne zamjenice ne govore samo o udaljenosti, već i o tome na koju osobu ili stvar se odnose. U hrvatskom jeziku razlikuju se po rodu i broju: ovaj (muški rod, jednina), ova (ženski rod), ovo (srednji rod), te njihove množinske varijante oni, one, ona.

Primjerice, kad roditelj na placu pokaže i kaže: "Ona rajčica izgleda zrelo," jasno je o čemu priča. Slično je i s ljudima: "Onaj dečko igra sjajno nogomet."

Kad netko pita “Tko je to?”, odgovor može biti “To je moj prijatelj,” gdje to upućuje na osobu i daje jasnoću kad nije očito o kome ili čemu se radi.

U neizravnim razgovorima, pokazne zamjenice pomažu razlikovati 1., 2. i 3. lice. Na primjer, “Taj profesor kojeg si spominjao...” odnosi se na osobu blisku sugovorniku, ali ne i govorniku.

Oblici i padeži pokaznih zamjenica

Kad netko kaže “da, ovaj!” ili “ono tamo”, koristi pokazne zamjenice. One su kao mali jezični prsti koji jasno pokazuju što ili koga mislimo – bez potrebe da previše objašnjavamo.

Najčešće su ovaj, taj i onaj, a mijenjaju se prema rodu, broju i padežu. Evo ih u akciji:

Slično vrijedi i za ostale zamjenice: taj, ta, to i onaj, ona, ono. One se također prilagođavaju svakom rodu i broju.

Možda ste primijetili... sklanjanje zamjenica zna biti prava gužva, kao na Adventu u Zagrebu. Lako je pogriješiti, dovoljno je zamijeniti jedan padež i već sve zvuči pomalo čudno.

U svakodnevnom govoru, najvažnije je zapamtiti da pokazne zamjenice prate rod i broj kao prava imena. Muški, ženski ili srednji rod, jednina ili množina – sve se mora slagati.

Tko želi dobro zvučati u razgovoru ili pismu, treba znati složiti zamjenicu s odgovarajućim padežom. Dativ nije isto što i instrumental, baš kao što “sarma” nije isto što i “grah” – svako ima svoje pravilo!

Upotreba pokaznih zamjenica u rečenici

Pokazne zamjenice ovaj, taj i onaj obično pomažu da pojasnimo na što netko misli ili da ukažemo na nešto što vidimo, osjećamo ili znamo. Nije rijetkost u tramvaju čuti: “Daj mi onaj ruksak!” — i svi odmah shvate da ruksak nije blizu, nego negdje sa strane.

Baš kao što Zagrebački Advent uvijek izmakne ‘na onoj strani trga’ kad ga tražiš s fritulama u ruci. U svakodnevnom govoru, pokazne zamjenice često preuzimaju ulogu pridjeva, pogotovo kad želite nekome opisati neku stvar bez puno okolišanja.

Primjer: “Uzmi ovu knjigu, nije ona tvoja.” Jasno se zna na koju knjigu se misli — iako, budimo iskreni, razgovori o knjigama znaju biti zapetljani kao pripreme za svadbu.

U tablici ispod vidiš oblike ovih zamjenica prema spolu i broju:

Djeca u školi brzo pohvataju pitanja s pokaznim zamjenicama: Koji ruksak? Koja knjiga? Koje računalo? Takva pitanja pomažu kad treba precizno pokazati što je predmet razgovora.

Pokazne zamjenice unose jasnoću i ponekad spašavaju stvar — pogotovo kad se ujutro u vlaku djeca natežu oko toga “čiji je onaj sendvič na stolu”. U jeziku i u životu, često su stvarno neizostavne.

Razlika među pojedinim pokaznim zamjenicama

Pokazne zamjenice nisu samo pokazivači – otkrivaju udaljenost, ističu pripadnost i nose poseban hrvatski šarm. Njihova upotreba često određuje jasnoću i ton razgovora, pogotovo kad treba uhvatiti nijanse među sličnim zamjenicama.

Ovaj, taj, onaj

Velika je razlika kad netko u kafiću kaže: „Daj mi onaj kolač“ umjesto „Daj mi ovaj kolač“. Ovaj upućuje na nešto blizu govorniku, gotovo pod nosom.

Taj uvijek „visi“ negdje između – često se odnosi na nešto što je bliže sugovorniku ili je već spomenuto. Onaj je uvijek nekako daleko – ili fizički, ili u sjećanju, ili u kontekstu.

Hrvati ove zamjenice često koriste i u šali: „Daj onaj ključ što stoji pored vrata“ – nitko ne pita koji, nego „onaj“, i svi znaju na što se misli. Te zamjenice baš lijepo odražavaju naš osjećaj prostora, odnosa i ponekad ironije.

Tablica za brzo podsjećanje:

Ovakav, takav, onakav

Kad Hrvati koriste zamjenice ovakav, takav i onakav, često ne pričaju samo o stvarima koje vide, nego i o karakteru ili kvaliteti. Recite nekome: „Nisam ja ovakav kao ti!” — i eto rasprave, makar o cipelicama.

Ovakav se odnosi na ono što je prisutno ili neposredno prikazano. Takav ima dozu distance: ponekad znači „baš tako“, a ponekad „e, takav nemoj biti“.

Onakav već ima svoju posebnu kategoriju; njime opisujemo nešto ili nekoga tko nam je ostao u sjećanju. Primjer: „Bio je onakav kakvog ga pamtim iz djetinjstva.“

Usporedbe s „ovakvim“ stvarima često idu uz konkretne geste – tipičan hrvatski pokret rukom. „Vidiš li ovakav šal?“ pita prodavačica dok pokazuje na novu robu.

Ovo, to, ono

Pokazne zamjenice ovo, to i ono koristimo za neodređene pojmove ili općenite reference. Ovo uvijek upire prstom na nešto blizu: „Ovo mi je najbolje vino koje sam probao na prošlom Adventu u Zagrebu.“

To obično označava nešto što je već povezano s razgovorom ili je očito oboma. Kad netko kaže: „To me baš briga“, misli na nešto određeno unutar dijaloga, iako možda nema fizičkog objekta na vidiku.

S ono idemo „preko brda“ – najčešće se odnosi na nešto što nije niti blizu, niti sada, niti posebno važno. Omiljena fraza: „Ono, znaš...“ — koristi se kad tražimo riječ ili želimo omekšati rečenicu, a zapravo poručuje da stvar i nije baš bitna.

Pridjevne i zamjeničke funkcije pokaznih zamjenica

Pokazne zamjenice igraju važnu ulogu u svakodnevnoj komunikaciji jer pomažu jasno odrediti na što govornik misli. Razlika između pridjevnih i zamjeničkih funkcija često određuje koliko precizno izražavamo bliskost, udaljenost ili količinu predmeta o kojima govorimo.

Pridjevske pokazne zamjenice

Pridjevske pokazne zamjenice stoje uz imenicu i služe kao opisna riječ koja dodatno određuje o čemu je riječ. Najčešći primjeri su ovaj, ta, onaj, ali u hrvatskom jeziku često naletimo i na oblike poput ovakav, takav, onakav.

Na primjer:

• Ovakva situacija zahtijeva brzu reakciju. (ovakva = situacija koju netko trenutno doživljava)
• Takva knjiga uvijek se traži u knjižnici. (takva = knjiga o kojoj sugovornici razgovaraju)
• Onakva torta kao na prošloj zabavi teško se zaboravlja.

Još preciznije određivanje postižemo riječima ovolika, tolika, onolika kad želimo naglasiti količinu ili veličinu. Zamislite reklamu: “Za ovoliko novca… dobijete dvostruko više!”

U svakoj od navedenih rečenica, pridjevska pokazna zamjenica dolazi ispred imenice i slaže se s njom po rodu, broju i padežu.

Zamjeničke pokazne zamjenice

Za razliku od pridjevnih, zamjeničke pokazne zamjenice samostalno zamjenjuju imenicu. Jasno daju do znanja na što se misli, bez potrebe za dodatnim objašnjenjima.

U razgovoru često čujemo “Ovo je moje,” ili “To je tvoj problem.” Riječi kao ovo, to, ono, ovakvo, takvo, onakvo ne traže imenicu pokraj sebe.

Ove zamjenice posebno pomažu kad ne želimo ponavljati već poznate informacije. Umjesto da kažemo “Želim čokoladu ovakvog okusa,” jednostavno kažemo “Želim ovakvo.”

To vrijedi i za izraze s količinom: “Daj mi još toliko,” ili “Ne bih toliko.”

Često ih koristimo kad rukom pokazujemo na nešto (“Pogledaj ovo!”). Isto tako, kad s nekim dijelimo poznato iskustvo – recimo, “Sjećaš se onoliko ljudi na prošlom koncertu?”

Primjeri upotrebe pokaznih zamjenica

Zamislite scenu u hrvatskoj trgovini. Dvije tete stoje ispred police s torbama.

Jedna pita: "Koja ti se torba sviđa?" Druga pokaže prstom i odgovara: "Ova mi je najljepša, ali ona tamo ima više džepova."

U toj kratkoj izmjeni, tri pokazne zamjenice već su tu – ova, ona, tamo. Prate svaku torbu, kao pratnja na vjenčanju, ili možda kao tajni agenti za preciznost.

Ljudi u svakodnevnom govoru stalno koriste pokazne zamjenice kad žele biti jasni ili naglasiti udaljenost. Evo primjera iz škole: "Taj zadatak s ploče rješavamo zajedno."

Ili kad baka u vrtu viče: "Ponesi mi one rukavice!" Odmah znamo da misli na rukavice s drugog kraja dvorišta, bez puno filozofije.

Za brzu usporedbu i pregled, evo tablice:

Tko se nije našao u situaciji da bira između "ovih" i "onih"? U tramvaju, supermarketu… tipično pitanje: "Uzeti ove kekse ili one?"