Pomoćni glagoli: Vrste, oblici i upotreba

Pomoćni glagoli možda izgledaju kao sitni kotačići u jeziku, ali bez njih rečenice bi izgubile smisao. Oni su ti koji povezuju vrijeme, lice i način s glavnim glagolom i daju mu potpunu sliku. Pomoćni glagoli „biti“ i „htjeti“ ključni su za tvorbu prošlih i budućih glagolskih vremena u hrvatskom jeziku.

Kroz njih se izražava kada se nešto dogodilo, događa ili će se tek dogoditi. Bez njih bi bilo teško jasno prenijeti misao ili osjećaj. U nastavku se otkriva kako se ti glagoli mijenjaju, koje oblike imaju i zašto su toliko važni u svakodnevnom govoru.

Vrste pomoćnih glagola u hrvatskom jeziku

U hrvatskom jeziku postoje tri pomoćna glagola: jesam, biti i htjeti (često u obliku hteti). Oni pomažu u tvorbi složenih glagolskih vremena poput perfekta, pluskvamperfekta i futura. Svaki od njih ima posebnu ulogu i oblik, a njihova pravilna upotreba čini rečenice gramatički točnima i jasnima.

Pomoćni glagol jesam

Glagol jesam koristi se za izražavanje potvrde i naglašavanje u sadašnjem vremenu. Ima naglašene i nenaglašene oblike, koji se biraju ovisno o mjestu u rečenici. Na primjer: Ja jesam učio (naglašeni oblik) i Ja sam učio (nenaglašeni oblik).

Nenaglašeni oblici — sam, si, je, smo, ste, su — češći su u svakodnevnom govoru jer se prirodno uklapaju u rečenicu. Naglašeni oblici služe kada se želi istaknuti suprotnost ili potvrda, npr. Nisam ja kriv, jesam ti rekao!

Ovaj glagol često stoji uz glavni glagol u perfektu: bio sam radio, ona je pisala. Njegova fleksibilnost čini ga jednim od najvažnijih pomoćnih glagola u jeziku.

Pomoćni glagol biti

Glagol biti ima široku upotrebu jer se pojavljuje u gotovo svim glagolskim vremenima. Osim što tvori složene oblike, on može stajati i samostalno s punim značenjem postojanja, npr. On je učitelj ili Biti znači postojati.

U gramatičkoj funkciji, biti pomaže u tvorbi perfekta, pluskvamperfekta, futura i kondicionala. Na primjer:

• On je došao.
• Mi ćemo biti spremni.
• Bila bih otišla da sam mogla.

Oblici glagola biti mijenjaju se kroz vrijeme i lice:

• Prezent: sam, si, je, smo, ste, su
• Futur I: ću biti, ćeš biti, će biti...
• Kondicional: bih bio, bi bio, bismo bili...

Zbog svoje učestalosti, biti je temelj za razumijevanje mnogih glagolskih konstrukcija u hrvatskom jeziku.

Pomoćni glagol hteti

Glagol hteti (u standardu češće htjeti) koristi se za tvorbu futura prvog i izražavanje volje ili namjere. U svakodnevnom govoru pojavljuje se u skraćenim oblicima: ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će.

Primjeri:

• Ja ću učiti sutra.
• Oni će doći kasnije.

Naglašeni oblici (hoću, hoćeš, hoće...) koriste se kada se ističe volja: Hoću ići! Nenaglašeni (ću, ćeš...) služe u neutralnim rečenicama.

Glagol hteti jasno povezuje sadašnji trenutak s budućom radnjom. Zbog toga je nezaobilazan u svakodnevnom govoru i pisanju.

Oblici pomoćnih glagola

Pomoćni glagoli u hrvatskom jeziku imaju nekoliko oblika koji se koriste u svakodnevnom govoru i pisanju. Najčešće se upotrebljavaju glagoli biti i htjeti, a rjeđe i oblik jesam. Oni pomažu u tvorbi prošlih i budućih vremena.

Glagol biti ima naglašene i nenaglašene (enklitičke) oblike. Naglašeni se pojavljuju na početku rečenice ili kada govornik želi istaknuti glagol, dok su nenaglašeni kraći i prate drugi glagol ili riječ.

Glagol htjeti koristi se za tvorbu futur I vremena. Njegovi oblici također imaju naglašene i nenaglašene varijante, ovisno o položaju u rečenici.

Oblici pomoćnih glagola mijenjaju se prema licu i broju, što znači da se prilagođavaju subjektu u rečenici. Na primjer, u rečenici Mi smo bili tamo, oblik smo odgovara prvom licu množine.

Ovi oblici čine osnovu mnogih glagolskih vremena i omogućuju precizno izražavanje radnje u odnosu na vrijeme.

Upotreba pomoćnih glagola u gramatičkim vremenima

Pomoćni glagoli biti i htjeti čine osnovu za tvorbu složenih glagolskih vremena u hrvatskom jeziku. Oni ne izražavaju samu radnju, nego pomažu glavnom glagolu da pokaže vrijeme, način ili osobu.

U perfektu, glagol biti se koristi uz glagolski pridjev radni. Primjer: On je pisao pismo. Ovdje je označava da se radnja dogodila u prošlosti.

Kod pluskvamperfekta, biti se pojavljuje u prošlom obliku, najčešće kao bio sam, bio si, bio je. Primjer: Ona je bila završila posao prije nego što je otišla.

U aoristu i imperfektu pomoćni glagoli rijetko se koriste danas, ali se pojavljuju u starijim tekstovima. Aorist izražava kratku, dovršenu prošlu radnju (napisa pismo), dok imperfekt označava trajanje radnje u prošlosti (pisah pismo).

Za budućnost, ključnu ulogu ima glagol htjeti. U futuru I, koristi se u obliku ću, ćeš, će... uz infinitiv glavnog glagola: Pisati ću pismo.

Futur II kombinira biti i htjeti te se pojavljuje u složenijim rečenicama: Kad budem završio posao, otići ću.

Konjugacija i promjena pomoćnih glagola

Pomoćni glagoli jesam, biti i htjeti mijenjaju se po osobama i vremenima, baš kao i ostali glagoli. Njihova je uloga da zajedno s glavnim glagolom tvore složene glagolske oblike, poput prošlog ili budućeg vremena.

Glagol biti ima oblike za sadašnje, prošlo i buduće vrijeme. U infinitivu glasi biti, a u prezentu se pojavljuje kao:

Ovaj glagol može imati i nenaglašene oblike (enklitike), npr. sam → ’m, si → ’s. Ti se oblici često koriste u svakodnevnom govoru.

Glagol jesam koristi se za naglašavanje postojanja ili potvrde, primjerice: Jesam umoran, ali idem dalje. Njegovi oblici su: jesam, jesi, jest, jesmo, jeste, jesu.

Glagol htjeti služi za tvorbu budućeg vremena. U infinitivu glasi htjeti, a u prezentu:

U svakodnevnom govoru često se koristi skraćeni oblik: ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će. Ti oblici dolaze ispred glavnog glagola, npr. ću raditi, će doći.

Pomoćni glagoli u složenim glagolskim oblicima

Pomoćni glagoli biti i htjeti imaju važnu ulogu u stvaranju složenih glagolskih oblika. Oni se ne koriste samostalno, već uz glavni glagol, kako bi izrazili različita glagolska vremena ili načine.

Glagol biti pomaže u tvorbi prošlih vremena, poput perfekta i pluskvamperfekta. U tim oblicima koristi se njegov nenaglašeni prezent (sam, si, je, smo, ste, su) uz glagolski pridjev radni.
Primjer: Ona je čitala knjigu.

S druge strane, glagol htjeti koristi se za tvorbu futur I i futur II. Njegovi oblici prezenta (ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će) dolaze uz infinitiv glavnog glagola.
Primjer: Oni će učiti sutra.

Pomoćni glagoli imaju i naglašene i nenaglašene oblike.
Naglašeni se koriste kada stoje samostalno (Jesam!), a nenaglašeni kad se povezuju s glavnim glagolom (sam radio).

Bez pomoćnih glagola, hrvatski jezik ne bi mogao jasno izraziti odnose između radnje i vremena. Oni su, jednostavno rečeno, most između sadašnjosti, prošlosti i budućnosti.