Upravni i neupravni govor razlike, pravila i primjeri upotrebe

Putovanje kroz hrvatski jezik ponekad nalikuje vožnji biciklom po uskim starogradskim ulicama. Za svako pravilo postoji prečica, a svaki zavoj krije novo iznenađenje.

Upravni i neupravni govor čine temelj razumijevanja tko što govori i kako se tuđe riječi prenose u tekstovima i svakodnevnoj komunikaciji. Kroz ova dva oblika lako razlikujemo izravno citiranje od prepričavanja.

To je ključno ne samo u školskoj zadaći nego i na putovanju kroz svijet medija, knjiga ili razgovora. Svaki tko je ikada prepričavao tuđu rečenicu zna kako finese upravnog i neupravnog govora mogu biti skliske poput pločnika u Splitu nakon kiše.

Više o pravilima, razlikama i zanimljivostima koje prate ove jezične forme očekuje vas već u nastavku. Pripremite se za nekoliko iznenađenja i praktičnih savjeta koji često nedostaju u udžbenicima.

Pravila uporabe upravnog govora

Pravilna upotreba upravnog govora traži razumijevanje navodnika i rečeničnih znakova. Treba znati kako navesti dijalog i imati osjećaj za jezične nijanse kroz autentične primjere iz hrvatskog jezika.

Pridržavanje ovih pravila pomaže svakome tko želi precizno i privlačno prenijeti tuđe riječi. Tako ne gubimo njihovu izvornost.

Upotreba navodnika i rečeničnih znakova

Navodnici su ključan element upravnog govora u pisanju. Njihova osnovna zadaća je jasno odvojiti tuđe riječi ili misli od govora naratora.

U hrvatskom jeziku koristimo obično dvostruke navodnike („“). Ako već imamo navodnike, ponekad upotrijebimo i jednostruke (‘’).

Obratite pozornost na redoslijed rečeničnih znakova kad navodite tuđe riječi. Točka, upitnik ili uskličnik idu unutar navodnika ako pripadaju citiranoj rečenici.

Primjer: Marko je rekao: „Dolazim odmah!” No, ako upravni govor završava iza uvodne rečenice, točka dolazi izvan navodnika.

Taj se detalj često previdi, ali može biti presudan za jasno pisanje. Nije rijetkost vidjeti da djeca u školskim zadaćama oderu navodnike ili stave zarez na krivo mjesto—no, strpljenje i „vježba čini majstora”.

U medijima i knjigama, urednici s okom sokolovim ne propuste ispraviti svaku najmanju pogrešku tog tipa.

Navođenje dijaloga

Kad prenosimo dijalog, svaka replika različitih govornika počinje novim redom. U početku može imati crticu (—) umjesto navodnika, osobito u prozi i drami.

Ovakav prikaz olakšava čitatelju praćenje tko govori. Tekst tako postaje pregledniji.

Uvodi li autor govor s objašnjenjem tko izgovara rečenicu, može to izgledati ovako:

— Što ima novo? — upita Ivana.
— Ništa posebno — odvrati Marko kratko.

Rečenični znak često dolazi prije crtice ako se rečenica nastavlja opisom govorenja. Ovaj način organizacije koristi se i izvan književnosti, primjerice u novinskim intervjuima.

Djeca se često zbune treba li staviti navodnike i crtice zajedno. Kod dijaloga se najčešće koriste samo crtice i novi red za svakog govornika, dok navodnici ostaju kad prenosimo tuđe riječi izvan dijaloga.

Primjeri iz hrvatskog jezika

Dobro sročen upravni govor zvuči iskreno, kao da netko zaista progovara s papira. Primjeri iz svakodnevnih razgovora i književnih djela jasno dočaravaju pravila:

Marko je rekao: „Idemo na kavu.”

U ovom primjeru navodnici obgrljuju točne Markove riječi. Točka ostaje unutar navodnika jer je to kraj citirane rečenice.

„Ne želim kasniti,” napomenula je Ana.

Kad uvodna rečenica dolazi nakon citata, zarez se stavlja unutar navodnika. Prvo slovo uvodne rečenice pišemo malim slovom.

Za prijateljskim stolom u Tkalčićevoj sve bruji:

— Jeste čuli što se dogodilo? — pita netko s kraja stola.
— Ma šalim se, ništa ozbiljno — odgovori drugi dok miješa kavu.

U svakodnevnom govoru, ali i u beletristici, upravni govor osigurava da čitatelj čuje autentične glasove likova. Kao da stojiš pokraj njih za šankom u zagrebačkom kafiću.

Jasno razlikovanje navodnika, crtica i rečeničnih znakova razlikuje dobrog pisca od početnika. Tekst tada diše prirodno i lako.

Pravila uporabe neupravnog govora

Neupravni govor omogućuje prepričavanje tuđih rečenica, bez doslovnog citiranja izvornih riječi. Najvažnije je prepoznati najučestalije jezične postupke preoblikovanja.

Treba znati pravilan izbor poveznih riječi za vezanje rečenica. To je zapravo ključ jasnoće.

Najčešći načini preoblikovanja

Kod preoblikovanja upravnog u neupravni govor, izvode se dvije promjene – promjena gramatičke osobe te promjena glagolskog vremena. Na primjer, rečenica „Ana kaže: ‘Volim more’” prelazi u „Ana kaže da voli more.”

Zamjenica i glagolsko vrijeme moraju odgovarati smislu rečenice. Pri pretvaranju u neupravni govor često se gubi zvučna dramatika izravnog obraćanja, ali dobiva se jasnoća i sažetost.

Danas se ovakvo prepričavanje koristi u novinarstvu, izvještajima ili kad želimo nešto ispričati objektivno. Primjerice, kad baka prenosi unucima što joj je liječnik rekao, koristi neupravni oblik.

Posebnu pozornost treba posvetiti redoslijedu rečenica. Najprije dolazi glavna rečenica, a potom zavisna – tako je tekst pregledniji i lakši za praćenje.

Uloga poveznih riječi

Središnja poveznica u neupravnom govoru je riječ „da”. Tom riječju vežemo glavnu i objektu podređenu rečenicu.

Na primjer: „Ivan tvrdi da dolazi sutra.” Ova riječ pomaže prenijeti sadržaj bez potrebe za navodnicima ili crticama.

Kod zapovjednih ili upitnih rečenica koristimo riječi poput „da”, „hoće li”, „što”, „kako”—ovisno o vrsti originalne rečenice. Ako netko pita: „Dolaziš li sutra?”, u neupravnom obliku to postaje „Pitao je hoću li doći sutra.”

Ispravan izbor povezne riječi ključan je za jasnoću i preciznost prenesenih informacija. Bez tih riječi, rečenica zvuči kao „sarma bez kiselog kupusa”—nepotpuno i zbunjujuće.

Razlike između upravnog i neupravnog govora

Kad pričamo o razlici između upravnog i neupravnog govora, mnogi odmah pomisle na osnovnu školu i one vječne lekcije o navodnicima. Nije ni čudo – upravni govor čuva točne riječi govornika, baš kao što konobar u starinskoj kavani pazi da ne zaboravi nijednu narudžbu.

Možete zamisliti upravni govor kao kazališnu scenu: netko stane pred sve i izgovori točno ono što je rekao. Na primjer – Marko je povikao: „Kasnim na bus!”

Navodnici i dvotočka odmah upadaju u oči. Takva rečenica prenosi emociju, ton i sve one sitne nijanse izvornog govora.

S druge strane, neupravni govor je kao kad kod frizera prepričavate što je tko rekao, ali bez drame. Riječi dobiju novo ruho, prepričavaju se vlastitim riječima.

Ivana, recimo, kaže: Marko je povikao da kasni na bus. Nestaju navodnici, rečenica se malo promijeni, a osjećaj se prenosi kroz interpretaciju.

Evo usporedne tablice:

Karakteristika	Upravni govor	Neupravni govor
Točnost riječi	Prenosi doslovno	Prenosi sadržajno
Navodnici	Uvijek prisutni	Nema navodnika
Zamjena lica	Ne, ostaje izvorno	Da, često se mijenja
Primjer	„Volim burek”, kaže Ana.	Ana kaže da voli burek.

Neupravni govor često dobro dođe kad treba sažeti ili prepričati tuđe riječi, bez puno razmišljanja o tonu ili izrazu. Upravni govor, s druge strane, daje originalnost i autentičnost izjavi, kao da ste tamo s govornikom.

Primjena upravnog i neupravnog govora u nastavi

Učiti upravni i neupravni govor traži malo planiranja, ali i dosta povezivanja s drugim predmetima. Kad ih koristimo u učionici, učenici razvijaju jezičnu spretnost i bolje razumiju kontekst.

To im pomaže da budu jasniji i sigurniji u svakodnevnim i školskim situacijama.

Plan i priprema nastavnih jedinica

Kod planiranja nastave hrvatskog jezika, važno je jasno razlikovati ulogu upravnog i neupravnog govora. Učitelji često koriste profil Klett materijale jer nude praktične vježbe i zanimljive zadatke.

Obično se kreće analizom stvarnih razgovora ili popularnih književnih dijaloga. Nastavnici uključuju učenike u igre uloga i radionice.

Djeca mogu napisati dijalog s nekim iz razreda, pa onda isti tekst pretvoriti u neupravni govor. Učionica brzo postane živo mjesto za vježbanje.

Posebno je bitno pratiti korake: izdvojiti rečenične znakove upravnog govora — navodnike, dvotočku — i prepoznati promjene kod pretvaranja u neupravni govor.

Ovakve vježbe pomažu učenicima da ne odustanu kad naiđu na kompliciranije rečenice, već polako i metodično dođu do rješenja.

Primjeri tema iz osnovnoškolskih predmeta

Upravni i neupravni govor nisu rezervirani samo za hrvatski jezik. Ima ih i u glazbenoj kulturi, matematici, prirodi…

U glazbenoj kulturi, upravni govor koristi se kad analiziramo tekstove pjesama ili kad učenici prenose riječi skladatelja. U matematici ga možete ubaciti kroz verbalne zadatke – recimo, kad učenik prepričava kako mu je Ivana zadala zadatak.

Ponekad objašnjava postupak ili prepričava dijalog iz neke priče. Priroda i društvo nude prilike za opisivanje eksperimenata ili prepričavanje dijaloga u naučnom stilu.

Takve teme pomažu učenicima povezivati pravopis, razumijevanje i interpretaciju. Živopisni primjeri i svakodnevne situacije drže im pažnju, a nastava postaje zanimljivija i korisnija za pravu komunikaciju.

Detaljni primjeri upravnog govora

Upravni govor koristimo kad želimo jasno istaknuti tko što i kako govori. On prenosi točne riječi govornika, uvijek uz dvotočku i navodnike.

Život je pun takvih primjera – od škole i obitelji pa do žestokih rasprava o pravima ili vlasništvu firme.

Evo jednog primjera iz poslovanja:

Situacija	Upravni govor
Sastanak u firmi (d.o.o.)	Direktor je rekao: „Vlasništvo nad prostorom je naše.”

Kod rasprava o materijalnim pravima, često čujemo izjave poput:

Pravnica je izjavila: „Vi ste u potpunosti pokriveni prema vašem ugovoru.”

Pitanja su čest dio upravnog govora. U školi, nastavnica može pitati:

Nastavnica je upitala: „Jeste li svi predali zadaću?”

Ljubitelji književnosti znaju da upravni govor daje osjećaj prisutnosti i dinamike. Zamislite roman:

– Ana je prošaptala: „Ne želim izgubiti svoje vlasništvo, previše mi znači.”

Takve situacije lako prepoznajemo u svakodnevici. Tko se ne sjeti obiteljskog ručka kad netko u šali vikne: „Tko je pojeo posljednju sarmu?” – i odjednom svi postanu ozbiljni kao na sastanku dioničara.

Upravni govor nije samo forma, već način da priču doživimo živo i autentično – kao razgovor u tramvaju, dok slušamo brze odgovore na pitanja života i vlasništva.

Primjeri neupravnog govora

Neupravni govor u hrvatskom jeziku donosi šarm svakodnevice. Posebno to vidimo kad bake i djedovi prepričavaju zgode s placa ili kad učiteljica prenosi pohvalu ravnatelja cijelom razredu.

Za razliku od upravnog govora, ovdje se ne koristi citiranje “od riječi do riječi”. Umjesto toga, sadržaj se prepričava, često uz osobne zapažanja ili emocije.

Evo primjera. Upravni govor: „Volim ljeto“, rekao je Ivan.

Neupravni govor: Ivan je rekao da voli ljeto.

Osim promjene navodnika, često mijenjamo redoslijed riječi ili zamjenice. Pogledajte kako se osjećaj ili informacija malo drugačije prenosi:

Upravni govor	Neupravni govor
„Moram učiti“, uzdahnuo je Marko.	Marko je uzdahnuo da mora učiti.
„Hoćeš li doći?“ pitala je mama.	Mama je pitala hoćeš li doći.
„Nisam uspjela,“ šapnula je Ana.	Ana je tiho šapnula da nije uspjela.

U razgovorima, pogotovo kad prepričavamo što je tko rekao na kavi ili u tramvaju, neupravni govor dolazi sasvim prirodno. To je kao planiranje svadbe za 300 gostiju, ali s puno manje stresa—osim kad prenosite vijesti o poskupljenju na tržnici, naravno.

Djeca i roditelji često koriste neupravni govor dok doma prepričavaju školske dogodovštine. Nekad to rade namjerno, nekad zato što su tako navikli čuti od drugih.

Neupravni govor daje govorniku prostor da prenese tuđe riječi, ali i da doda nešto svoje. Nekad ubacimo sitni osobni stav, možda i malo humora—kao kad netko kaže: “Rekla je da je gužva na Adventu u Zagrebu kao nikad prije, ali to smo već znali.”